Staza počinje tamo gdje se asfalt završava, iza drugog drvenog mosta od posjeda. Vidjet ćete kameni biljeg veličine dječje cipele — to je početak. Nema znaka jer je porodica koja je održavala stazu preminula 2014. i niko nije zamijenio znak.
Prvi sat je šuma. Bukva, pa smrča, pa proplanak gdje ćete, ako je jutro pravo, vidjeti srnu i pretvarati se da vas nije vidjela. Staza je mirna, nikada strma. Oko 220 metara uspona u prva 4 km.
Drugi sat postaje zanimljiv. Staza tri puta prelazi potok — obucite obuću kojoj ne smeta voda — i izlazi na visoravan žute trave koja je u julu puna leptira tako da je gotovo nepristojno. Ovdje većina planinara okreće. Ne radite to.
Pratite kamenje obilježeno crvenim tačkama još četrdesetak minuta. Tačke su stare; neke je vrijeme skoro izbrisalo. Doći će trenutak kada ćete pomisliti da ste izgubili stazu. Niste — nastavite blago lijevo dok se tačke ne pojave.
Katun je u udubljenju koje ne vidite dok ne stignete na vrh. Tri kamene kuće, dvije bez krova, jedna i dalje cijela. Niko ovdje nije ljetovao devet godina. Bunar je suv. Pogled je, iskreno, najbolji u ovom dijelu planine.
Pojedite sendvič. Ne uzimajte kamenje. Vratite se istim putem — varijanta kruga koju neki sajtovi opisuju nije stabilna po vlažnom vremenu i ne preporučujemo je.
Ako želite da ovo uradite sa mnom, vodim goste dva ili tri puta u sezoni. To je dio dana Divlji sjever.